Opći podaci

 Đakovačko-osiječke nadbiskupije

podaci u brojkama
Prema Šematizmu 1999./2000., priredio Antun Jarm, Đakovo, 2000.

Područje

Područje Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije uokviruju rijeke Sava, Drava i Dunav. Zapadna granica Biskupije je crta povučena od Šumeća i Slobodnice, mjestâ koja su uz Savu, nedaleko od Slavonskog Broda, do, uključivo, Viljeva, mjesta nedaleko od dravske obale i od Donjeg Miholjca. Na istoku, na području SR Jugoslavije, u okvir Biskupije pripada Srijem (župe u Zemunu, Novom Beogradu, Novi Banovci, Novi Slankamen i druge uz Dunav, do, uključivo, Petrovaradina i dalje.. Biskupiji pripada i Baranja. Drugačije rečeno, u područje ove troimene Biskupije ulaze tri županije: cijela Vukovarsko-srijemska; najveći dio Osječko-baranjske i veći dio Brodsko-posavske, te, kako je već rečeno, Srijem, u Saveznoj Republici Jugoslaviji.

Dekanati, župe i filijale
Biskupija danas broji 178 župa. Do 18. stoljeća osnovano je 20 župa. U 18. stoljeću (od 1700. do 1799.) osnovano je 67 župa (najviše godine 1789. – 21 župa). U 19. stoljeću osnovano je 29 župa. U 20. stoljeću su osnovane 62 župe (najviše od 1961. do 2000. godine, 46 župa). - U Srijemu (tj. na području SRJ) je 28 župa, u Baranji 17, u ostalom (slavonskom) dijelu biskupije su 133 župe. Mnoge župe imaju po jednu ili više filijala. Filijalnih mjesta ima ukupno 264; neka su brojem žitelja vrlo malena. U 23 župe nema župnika i njima upravlja susjedni župnik ili župni vikar. Od 178 župa 12 župa je povjereno redovnicima. Župe su razvrstane u 16 dekanata.

Svećenici, službe, središnje biskupijske ustanove
Biskupija ima 232 dijecezanska svećenika. Među svećenicima je 155 župnika (143 su dijecezanski svećenici, a 12 redovnici) i 24 župna vikara (kapelana), od kojih su trinaestorica dijecezanski svećenici, a jedanaestorica redovnici. U pastoralnoj službi, osim župničke i kapelanske, na različite načine sudjeluje i tridesetak redovnikaU središnjim biskupijskim ustanovama (Bogoslovno sjemenište, Teologija, Biskupski ordinarijat i druge u Đakovu) u različitim i višestrukim službama (profesori, odgojitelji i dr.) zaposlena su 33 svećenika. U pastoralnoj službi izvan biskupije (u Njemačkoj, Austriji, Kanadi i dr.) djeluje 7 svećenika. Istodobno u ovoj biskupiji djeluje 5 svećenika iz drugih biskupija. Prema dobi dijecezanskih svećenika 119 ih je do 50 godina, a 113 su stariji od 50 godina. Od ukupnog broja (232) dijecezanskih svećenika 18 su mirovinim dvojica na dužem liječenju: 12 borave u Svećeničkom domu u Đakovu, 8 u drugim mjestima.Na Teologiji u Đakovu studira 129 studenata i studentica. Od toga su 33 svećenički kandidati. Na postdiplomskom studiju u Rimu i Beču su šestorica svećenika. Biskupija ima i 38 svećeničkih kandidata u Dječačkom sjemeništu i Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu na Šalati.

Redovnici, redovnice, katolički laički porekti i udruge, vjeroučitelji
Na području ove biskupije djeluje 8 muških i 17 ženskih redovničkih družbi te jedan svjetovni institut. Svoju duhovnu djelatnost razvija i 19 katoličkih laičkih udruga i pokreta. - U osnvnim i srednjim školama na području biskupije djeluju 342 vjeroučitelja. Od toga su 185 laici i laikinje, 34 redovnice i 122 svećenika (ponajviše župnih vikara te župnika).U središnjim biskupijskim ustanovama su zaposlene 22 redovnice i 46 djelatnika/ca laika u različitim službama. Od navedenih 46, njih 23 zaposleno je u vinogradarstvu i poljoprivredi na biskupijskoj ekonomiji u Trnavi kod Đakova.

Župna vijeća, biskupijska sinoda
Šematizam donosi popis osnovanih župnih ekonomskih i pastoralnih vijeća. Budući da se u biskupiji odvija i rad Druga biskupijska sinoda (sazvana 30. svibnja 1998.), Šematizam navodi poimence sve njezine članove (svećenike, redovnike, redovnice i laike, kojih je ukupno 181, te sastave pripadnih stručnih komisija, ureda i tajništva.

Broj katolika
Svakogodišnji župni pastoralni izvještaji, koji sadrže i podatke o broju katolika u pojedinim župama, većinom su samo procjene te se općenito ne mogu uzeti kao precizni. To vrijedi napose za veće i gradske župe, gdje je stanovništvo izmiješano i trajno fluktuira. Povrh toga već dugo nije bilo službenog, državnog popisa stanovništa, a istodobno su se, napose u posljednjih desetak godina, dogodile korjenite i velike migracijske promjene. Upravo zato izvještaje posljednjih godina treba uzeti s oprezom i rezervom. Šematizam, prema kojemu navodimo podatke, donosi pregled župnih izvještaja za 1999. godinu. Prema njemu je ukupni broj žitelja na području Đakovačke i Srijemske biskupije 1.292.086, a od toga su 467.573 katolici. Inače se u crkvenim statistikama za ovu biskupiju, već dvadesetak godina navodi brojka 500.000 katolika.Indikativan je i iskaz o krštenima, vjenčanima, umrlima, prvopričesnicima te krizmanicima u 1998. i 1999 godini. On je podjednak u obe navedene godine: krštenih 6694 u 1998., a 6830 u 1999.; vjenčanih 2570 pari u 1998., a 2674 u 1999.; umrlih 6147 u 1998., a 6379; prvopričesnika 6231 u 1998., 6894 u 1999.; krizmanih 6744 u 1998. a 6589 u 1999.

Crkve i drugi crkveni objekti
Biskupija na svom području ima ukupno 343 crkave različitih veličina i starosti, povijesne ili umjetničke vrijednosti. Od toga su 172 župne crkve (šest župa nema svoje župne ckrve) i 171 filijalna crkva, među koje su ubrojene i redovničke crkve koje nisu istodobno i župne. U 93 filijalna mjesta nema ckrve niti nekog drugog bogoslužnog mjesta ili objekta.S obzirom na vrijeme gradnje (starost), jedna župna crkva je iz 13. stoljeća (Koška), tri su iz 14. stoljeća, 55 je građeno u 18. stoljeću, 64 u 19., a 49 u 20. stoljeću.Od filijalnih crkava jedna je iz 11. stoljeća (Novi Mikanovci), dvije iz 16. stoljeća, jedna iz 17. stoljeća. U 18. stoljeću sagrađeno je 9 filijalnih crkava, u 19. stoljeću 63, u 20. stoljeću 95. Pregled daje naslutiti prekid i pustoš u vrijeme turske vladavine (1526. do 1687.). U više od 160 godina turske vlasti nestale su dotadašnje crkve (većinom su bile drvene građevine), župe, samostani, a nove gradnje počinju tek nakon njihova izgona.Podaci o gradnji župnih stanova (domova, parokija) pokazuju da je jedan iz 17. stoljeća, 21 iz 18. stoljeća, 48 ih je podignuto u 19. stoljeću, a 100 u 20. stoljeću. Osam župa nema župnog doma.Vjeronaučne dvorane su građene u drugoj polovici 20. stoljeća. Ukupno ih je 108, a 70 župa nema danas nikakvu vjeronaučnu dvoranu.

Površine crkvenih objekata
Zanimljivi su i podaci o površinama crkvenih objekata u Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji. Zbroj površina svih župnih crkava (65.290 m²) i filijalnih crkava (24.093 m²) iznosi 89.383 m². Znatan broj župa i još više filijala imaju premalenu crkvu ili tek kapelicu, s obzirom na broj tamošnjih žitelja-katolika. U 82 filijalne crkve površina (zajedno sa sakristijom i pjevalištem) je manja od 90 m² .Ukupna površina vjeronaučnih dvorana je 13.368 m². Prosječna veličina dvorana je 75 m². Dio vjeronaučnih dvorana su zapravo preuređene župne gospodarske zgrade, "gornje" sakristije ili dijelovi župnog doma. Ukupna površina župnih domova (stanova) je 45.824 m². Svaki župni stan ime više sadržaja: župni ured i arhiv, župnikov (i kapelanov) stan, veću prostoriju za svećeničke i druge sastanke, domaćinske prostorije i stan za osobu koja vodi domaćinstvo. U 8 župa nema župnog stana.U Domovinskom ratu u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji potpuno je uništen 281 objekt (od toga 25 crkava); teško su oštećena 154 objekta (od toga 46 crkava); manje su oštećena 144 objekta (od toga 67 crkava).

Antun Jarm

Povijesni osvrt
Današnja Đakovačka biskupija postala je sjedinjenjem starih biskupija Bosanske i Srijemske bulom pape Klementa XIV. "Universi orbis Ecclesiis" od 9. srpnja 1773.
 

Bosanska biskupija
Prethodnica je Bosanske biskupije starokršćanska dijeceza "boestoensis" ili "bistuensis" sa sjedištem u Mošunju kod Travnika ili možda manje vjerojatno, u današnjoj Zenici. Njezin biskup Andrija supotpisuje akte crkvenih sabora god. 530. i 533. u Saloni, metropoli rimske Dalmacije, ali već nakon propasti Rimskoga carstva, kad su njome vladali istočni Goti pod svojim velikim kraljem Teodorihom. Sjeverni dio Bosne, onaj bliže Savi, nije spadao Dalmaciji nego provinciji Panoniji, kasnije razdijeljenoj u četiri pokrajine, s metropolom u Sirmiju, današnjoj Srijemskoj Mitrovici. Avarskim pustošenjem, razorenjem Sirmiuma (682) i Salone (614/15) i doseljenjem Hrvata i Srba u naše krajeve propadaju stare biskupije, a s njima i znatan dio kršćana ovih strana. Kasnije se tijekom vremena, biskupije što obnavljaju što nove utemeljuju već tamo d VII. vijeka, kada počinje krštenje iz Rima ("accersitis a Roma missionariis") , kako piše bizantski car Konstantin Porfirogenet.Biskupija Bistua obuhvaća posve sigurno srce i najstariji dio današnje Bosne. lako je zemlja već koje stoljeće ranije bila primila kršćanstvo nije imala svoje biskupije. Spadala je, po crkvenom i povijesnom zakonu metropoliji u Splitu. Svoju posebnu biskupiju dobila je, prirodno, tek onda kad se je "horion Bosona", kako je Porfirogenet (oko 950.) naziva, "zemljica Bosna", oko gornjeg toka istoimene rijeke, proširila i ojačala. Prvi posve siguran spomen Bosanske biskupije nalazi se u buli Klementa III, zapravo protupape Wiberta ravenskog. Taj je na molbu moćnog dukljanskog kralja Bodina podigao god. 1089. Barsku biskupiju na čast nadbiskupije i metropolije. Podložio joj je, zajedno s devet drugih biskupija, i "Bosnu", koja je činila također dio dukljanskog kraljevstva. Međutim, nalazimo spomen Bosanske biskupije još ranije, u najstarijem dijelu tzv. "Provinciale Vetus", popisa crkvenih provincija i biskupija Zapadne crkve - u Istočnoj crkvi zovu se oni "taktikama" - prema kojem biskupija u Bosni postoji sigurno već negdje između god. 1060. i l075. Njezini biskupi primaju biskupsko posvećenje od dubrovačkog nadbiskupa o čemu svjedoči, sačuvani originalni dokument iz 1195. g. Bosna je naime izuzeta od vlasti barskog metropolite i podvrgnuta god. 1120. dubrovačkom nadbiskupu uz 10 drugih biskupija. Bosanski biskupi nose bez iznimke narodna imena i služe se staroslavenskim jezikom u liturgiji. Iz povijesnih vrela sigurno znamo za imena njih šestorice, ali nemamo mogućnosti da utvrdimo njihov redoslijed kao ni vrijeme njihove službe.Najkasnije u XII. stoljeću javlja se u Bosni dualistička sekta maniheja. Njezini se sljedbenici na Balkanu zovu bogumilima, dok ih strana zapadnjačka vrela nazivaju patarenima. Njihova crkva u Bosni zove se Crkvom bosanskih krstjana ili naprosto Bosanskom crkvom. Njezinu širenju i priljubljivanju narodnom duhu doprinijele su vrlo vjerojatno borbe triju metropolita (splitskog, barskog i dubrovačkog) za crkvenu vlast nad Bosnom, dok je kasnije, uz pomoć križara, kaločki nadbiskup (od 1247.) ne osvoji za sebe i svoje nasljednike. Još jačeg negativnog upliva na vjerske prilike u zemlji imala je borba Bosne za što veću nezavisnost kao i nastojanje da se staroslavenski jezik u bogoslužju istisne i zamijeni latinskim.Kao misionari djeluju u Bosni najprije dominikanci ubrzo nakon osnutka njihova reda, da ih poslije ovdjeondje zamjene franjevci, a kasnije u cijelosti, od 1327., kada im papa Ivan XXII. daje isključivo pravo misionarenja u zemlji.Prvi dominikanac biskup u Bosni bio je bl. Ivan iz Westfalije (1233 -1235), kasnije general svog reda. Njegov nasljednik, također dominikanac, biskup Ponsa ili Povša gradi katedralu sv. Petra u naselju Brdo ("Burdo") u župi Vrhbosni i uz nju kaptol (1239), u blizini istoimenog mjesta koje se još u XVI. vijeku naziva Vrhbosnom ili Vrhbosanjem. Povša prima darove za bosansku biskupiju, među kojim i od hercega Kolomana prostrane posjede u Slavoniji sa Đakovom, a u Bosni opet od bana Ninoslava potvrdu starih posjeda Crkve u raznim bosanskim župama; usto i novi poklon u Usori, svu zemlju između rijeka Save i Bosne do "vrela Modriče" i rječice Tolise. Sve to daje ban Ninoslav "radi raznih šteta i nepravdi" koje, kako po svemu izgleda, potječu od bosanskih patarena. Kralj Bela IV. potvrđuje te darove svojom poveljom od 20. 7. 1244.


Preseljenje biskupskoga sjedišta u Đakovu
Pod pritiskom pristaša "Bosanske crkve" povlači se bosanski biskup iz Vrhbosne u Đakovo i tamo stalno nastanjuje, makar da je pokoji biskup na dulje ili kraće vrijeme pokušavao opet svoju stolicu prenijeti u Bosnu, ali bez trajnijeg uspjeha. Isto tako i bosanski kaptol preseljuje u Đakovo. U prvoj polovici IV. vijeka grade se katedrala i biskupski dvor u Đakovu i opasuju tvrdim zidinama radi veće sigurnosti, jer ni u Slavoniji nije manjkalo "arijanaca i bogomila".Do važne obnove katolicizma u Bosni dolazi za bana Stjepana II. Kotromanića najviše radom bosanskog biskupa bl. Fra Peregrina Saksonca (1349-1356) i franjevačkih misionara novostvorene bosanske vikarije. Fra Peregrin osniva god. 1347. franjevački samostan i latinsku školu u Đakovu, koji opstoje sve do pada Đakova pod Turke (1537). Fra Peregrin umire u Đakovu (2. l. 1356.) i kopa se u biskupskoj kripti stare đakovačke katedrale.Turskim osvajanjem Bosne (1463) te kasnije Srijema i Slavonije kao i većeg dijela Mađarske nakon izgubljene bitke na Mohačkom polju (1526) gdje uz kralja Ljudevita II. i neke crkvene dostojanstvenike gine i đakovački biskup Juraj Paližna, bila je za dugo vremena zapečaćena sudbina tih zemalja, Katolička crkva pretrpjela je teške udarce; izgubila je većinu svojih crkava, samostana i škola kao i dio vjernika koji prelazi na islam (oko Požege, Broda i drugdje) te se nakon oslobođenja Slavonije u Bečkom ratu (1683-1699) povlače uglavnom u Bosnu. Po potrebi turske države dolazi da većih seoba uglavnom srpskog i pravoslavnog elementa na granicama carstva. Pojavljuje se i kalvinstvo u Podravini, gdje ubrzo i ojača pod blagohotnim okom turskih vlasti. Ipak se i starosjedilački hrvatski element, pojačan katoličkim doseljenicima iz Bosne, dosta dobro sačuvao u raznim krajevima Slavonije i Srijema, osim u predjelima na turskoj granici i u donjem Srijemu; koristio se vjerskom tolerancijom turskog zakonodavstva koja, dakako, nikako nije značila i vjersku ravnopravnost.U preostalom dijelu Ugarske vladar imenuje biskupe na temelju povlastica "apostolskog kralja" i to ne samo za slobodni nego i za turski dio svoje stare države. Ti su biskupi bili zapravo visoki carski činovnici urešeni crkvenim titulama. Obično nisu nikada ni vidjeli svojih biskupija ni svojih vjernika. Od njih vjerni narod pod Turcima nije imao nikakve koristi, a Crkva samo neprilika, jer Sveta Stolica nije mogla imenovati biskupe za biskupije koje su ih već imale carskim imenovanjem. Ipak Crkva nastoji da narod ne ostane bez svojih stvarnih pastira pa brigu za katoličke vjernike povjerava drugim biskupima pod turskom vlašću s naslovom Bosanske i drugih biskupija ili, kasnije, apostolskih vikara.Nakon katastrofe Kara Mustafe pod Bečom (1683) uskoro se oslobađa Slavonija i veći dio Srijema čiji zadnji ostatak gube Turci god. 1735. Katolička se crkva obnavlja i pomlađuje duhovno i materijalno liječeći rane 150-godišnjeg turskog vladanja u Slavoniji. Biskupi Patačić i Bakić grade katedralu i biskupski dvor u Đakovu, oboje nekad uništeno od Turaka. Radi malog broja župa u slavonskom dijelu Bosanske biskupije (bile su četiri i kasnije, dijeljenjem, osam) i neznatnih prihoda Srijemske dijeceze papa Klement XIV. ih ujedinjuje 9. 7. 1773. u "Bosansko-srijemsku biskupiju" sa sjedištem u Đakovu.

Srijemska biskupija
O prvim počecima kršćanstva u gradu Sirmiju i u rimskoj provinciji Panoniji sigurna povijesna vrela ništa ne govore. Mnogo kasnija legenda bez historijskog temelja pripovijeda o pohodu sv. Petra apostola u Sirmiumu, gdje on postavlja za prvog biskupa svog učenika Epeneta (Epaenetas). Ovo-ga bi opet naslijedio Pavlov učenik Andronilk (Andronicus). Toliko legenda o postanku Srijemske biskupije.Mi, međutim, za Crkvu u donjoj Panoniji s njenim biskupima, svećenicima, đakonima, nižim klerom i brojnim narodom znamo istom za Dioklecijanova progonstva 304/5. Ta činjenica pretpostavlja opstanak i izvjestan razvoj kršćanstva u Sirmiumu i donjoj Panoniji najkasnije u drugoj polovici III. stoljeća, ako ne već i ranije. Po skoro svim gradovima teče mučenička krv. Tako npr. u Sirmiumu sv. Dimitrija, zatim sv. Ireneja biskupa, sv. Anastazije Dj., sv. Bazile, Sekunda, Montana i Maksima, Sedam sirmijskih djevica (Rufine, Moderate, Romane, itd.) u Cibalama, današnjim Vinkovcima, sv. Euzebija biskupa a sv. Poliona lektora; u Singidunumu (danas Beograd) mučeni su Hermil i Stratonik, Donat, Romul, Hermagen i Fortunat te drugi opet u drugim mjestima.U klimi vjerske slobode nakon Milanskag edikta (313) Crkva se i u Panoniji snažno razvija i sve bolje organizira. Niču brojne kršćanske bazilike ukrašene freskama i mozaicima. Biskupije se okupljaju oko svog crkvenog središta, metropolije u Sirmiumu. Podređene su joj ne samo bliže i dalje dijeceze u Panoniji (Cibalae - Vinkovci, Mursa - Osijek, Bassiana - Petrovac, Siscia - Sisak, Petovio - Ptuj i Emona - Ljubljana) nego i po Prvoj Mesiji i Daciji Ripensis među kojim Singidunum - Beograd, Viminatium - Kostolac i druge pa dalje do Ratiarije (Arčer niže Vidina) i Oescus (Gigen kod Nikopolja) u današnjoj Bugarskoj.U doba kristoloških borbi u Crkvi herezijarh Arije boravi jedno vrijeme u progonstvu u donjoj Panoniji kamo ga car posla. On tu živo radi na širenju svoje nauke i pridobiva brojne pristaše. Najistaknutiji su među njima Ursacije iz Singidunuma i Valens iz Murse, kasniji stupovi arijanstva u našim krajevima. O trzavicama i teškim borbama u Crkvi rječito svjedočanstvo daju četiri sirmijska sabora sredinom IV. vijeka kao i dolazak sv. Ambrozija, milanskog biskupa, koji hiti u Sirmij da podupre ugroženo pravovjerje. Ono pobjeđuje a ipak izlazi oslabljeno iz tih borbi da doskora padne još u težu nevolju. Divlji Huni harače Panonijom i osvajaju Sirmium (441). U opustošenom gradu obnavljaju se, doduše, biskupija, ali se biskupi njegove crkvene pokrajine priklanjaju dijelom drugim jačim metropolijama, tako siscijski Saloni i emonski, vrlo vjerojatno, Aquileji. Sam se metropolita Sirmiuma povlači u sigurnije krajeve carstva, jer je ravna Panonija bez zaštite, uglavnom ničija zemlja. On prenosi i kosti slavnog sirmijskog mučenika sv. Dimitrija u Solun na kojeg ostaje u gradu na Savi samo uspomena i ime (Mitrovica). Doduše, grad se iza hunskog pustošenja donekle obnavlja ali bez starog sjaja i ugleda.Težak udarac Sirmiumu zadaje i car Justinijan. On podiže svoje rodno mjesto na čast političke i crkvene metropole, Justinianu Primu kojoj podlaže Sirmium i preostale njegove sufraganske biskupije. Smrtni udarac starom Sirmiumu zadaju Avari koji od grada učine hrpu ruševina (528). Zadnji sirmijski biskup Sebastijan povlači se kao beskućnik sve do Antiohije u Siriji. Tješi ga papa Grgur veliki svojim pismima i nudi mu biskupiju u Siciliji, ali ne znamo da li ju je on i prihvatio. Još je jednom bljesnulo ime Sirmiuma u kršćanskom svijetu, ali samo za čas: papa Hadrijan II. imenuje sv. Metoda sirmijskim nadbiskupom (870) želeći da obnovi kršćanstvo u Panoniji medu doseljenim slavenskim elementom, ali se nadbiskupija gasi smrću tog apostola Slavena (885). Kasnije će, po ustanovi hijerarhije u Mađarskoj Srijem pripasti nadbiskupiji i metropoliji u Kaloči.Kaločki nadbiskup Ugrin (Ugerinus) moli papu Grgura IX. da radi prostranosti njegove nadbiskupije ustanovi biskupiju u Srijemu (1229). Papa traži informacije od susjednih biskupa te osniva Srijemsku biskupiju (1231). Sjedište joj je bilo u Banoštoru na Dunavu, povremeno i u Iloku, a kaptol sv. Ireneja u nepoznatom mjestu. Osim kuća pripadnika viteškog reda ivanovaca u XII. st., javljaju se u XIII. vijeku benediktinci s desetak svojih opatija i samostana u Srijemu, dijelom sve do pada zemlje pod Turke; zatim cisterciti, augustinci, franjevCi i dominikanci. Od četiri arhiđakanata i više desetaka župa samo 5-6 ih je preživjelo tursku vladavinu. Nakon Turaka dolaze opet biskupi u Srijem, ali ne više u Banoštor ili Ilok (osim .jednoga) nego u Zemun i Petrovaradin ili čak u Kaptol kod Požege, daleko izvan granica biskupije.

Ujedinjenje Bosanske i Srijemske biskupije 1773.godine
Prvi biskup nakon ujedinjenja Bosanske i Srijemske biskupije (9. 7. 1773.) postaje Matej Franjo Krtica rodom Riječanin, profesor teologije. Uz dotadašnje župe tih biskupija dobiva još skoro toliku od Zagrebačke i Pečuške i tako ustaljuje granice svoje dijeceze sa skoro 50 župa. Skuplja sredstva i za bogoslovsko sjemenište u Đakovu koje će podići istom njegov nasljednik Antun Mandić (1806-1815). I svi daljnji biskupi u Đakovu su domaći sinovi, Hrvati iz raznih krajeva (Slavonci, Primorci, onda Bunjevci i, ponajviše, iz Zagrebačke biskupije).Najistaknutiji među njima svima, čuven po svemu svijetu, bio je Josip Juraj Strossmayer. Stajao je na čelu biskupije 55 godina (1849-1905) Sa sveučilišne katedre i ravnateljstva zavoda Augustineum u Beču dolazi za biskupa u Đakovo s 34 godine. Podigao je dječačko sjemenište u Osijeku, dozvao u Đakovo sestre sv. Križa iz Švicarske. Sagradio prekrasnu katedralu sv. Petra u Đakovu vrlo velikim osobnim zalaganjem i troškom (1866-1882). Bio je sjajan govornik ne samo u Hrvatskom Saboru nego, još više, na I. vati-kanskom koncilu pa se odjek njegove riječi čuo po svemu svijetu i na II. Vaticanumu. Zadužio je zauvijek svoj narod osnutkom Hrvatskog sveučilišta, Galerije slika i Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te je stekao ime Oca domovine. Svomu geslu "Sve za vjeru i za domovinu" ostao je vjeran do svoje smrti (+8. 4. 1905.).Od njegovih nasljednika biskup dr. Ivan Krapac podiže s temelja novo bogoslovsko sjemenište u Đakovu, a dr. Antun Akšamović, zajedno sa zagrebačkim nadbiskupom dr. Antunom Bauerom, veliko dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu.Nakon Prvog svjetskog rata dobiva đakovački biskup 4 dekanata Pečujske biskupije kao apostolski administrator. Za biskupa Stjepana Bäuerleina i na njegovu molbu, a uz pristanak pečujskog biskupa Jozsefa Cserhátija, pripojeni su ti dekanati u potpunosti Đakovačkoj biskupiji dekretom Kongregacije za biskupe od 30. 10. 1971. (br. 715/1971).Rješenjem iste Kongregacije od 18. 11. 1963. (br. 1051/1963) na molbu biskupa Stjepana Baüerleina promijenila je biskupija dosadašnje ime Bosansko-srijemska biskupija sa sjedištem u Đakovu u sadašnje ime: Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija.

Antun Jarm